Ulaznice.hr

Gostujuća predstava Narodnog kazališta Sarajevo.

RIJEČ REDATELJICE

Raditi ovaj komad bio je put iscjeljenja, kako osobnog tako i kolektivnog. Pokušali smo, Lanin, nevjerojatni roman, tu slojevitu priču ispričati što jednostavnije, a sveobuhvatnije. Vođeni osnovnim motivom ženskog prijateljstva, progovaramo o ljubavi, sjećanjima, gubitcima, seksualnosti, prošlosti i sadašnjosti. Jureći Zeca, upadali smo u vlastite rupe sjećanja koja su nam pomagala da trčimo naprijed, nekada uz pomoć svijeće, a nekada u punom svjetlu. Stigli smo blizu kraja, pomiješanih osjećaja – radost, umor, tuga i olakšanje. Sada ovog Zeca puštamo među vas, publiku. Nadam se da će bar nekome pomoći u zacjeljenju. Meni jest. Posvećujem ga svojoj Majci.

Lajla Kaikčija

RIJEČ DRAMATURGINJE

Sara kaže da se ne sjeća. Pardon, Sara kaže kako se trudi da se ne sjeća. Jedan telefonski poziv učinit će Sarin trud uzaludnim i Sara će se sjetiti puno toga, recimo, djetinjstva, kuće, školskih klupa, drva trešnje, prosto, sjetit će se uspomena. I više od toga, Sara će se sjetiti od čega se sve sastoje uspomene. Nisu to samo slike. To su mirisi, boje, dodiri… Sara će se sjetiti da uspomene nisu samo ono što je bilo, nego i ono što smo u tom trenutku željeli da bude.

Uhvati zeca je priča o prijateljstvu i načinu na koji nas ono oblikuje, ispunjava, umiruje, izaziva, ohrabruje i plaši u isto vrijeme. Priča smještena u vrijeme u kojem ljudi nestaju. Priča o potrazi za identitetom, ljubavi, dječjom nevinosti. O dvije mlade djevojke pred čijim očima će se stvarnost koju su poznavale raspršiti u milijun dijelova, a one će od njih pokušati sastaviti barem neke poznate slike.

Ovaj sjajni roman Lane Bastašić osvojio je čitaoce zbog svoje iskrenosti, neposrednosti i brojnih drugih kvaliteta, a jedan od njih je sigurno to što se fokusira na žensko prijateljstvo. Taj odnos je jedan od najvažnijih odnosa u životu svake žene, a posebno prijateljstva koja traju od djetinjstva ili puberteta. Najčešće, u tim godinama, najbolja prijateljica jest osoba koja nas najbolje poznaje, ali i model na osnovu kojeg gradimo obrasce ponašanja za sve buduće prijateljske odnose. Mislim da je taj motiv ženskog prijateljstva u domaćoj književnosti i kazalištu nepravedno zapostavljen i mi smo ga pokušali sačuvati i njegovati u predstavi.

Adaptirati roman za kazališnu scenu je uvijek veliki izazov, pa tako je bio i sada, ali bilo je i uživanje tražiti načine kako ovu priču ispričati kazališnim sredstvima. Kako je ova priča, veliko introspektivno putovanje glavnog lika, tako smo i svi mi krenuli na vlastito putovanje unutar sebe i nismo se vratili isti. Kada govorimo o gubitku, traumi, odsustvu identiteta i potrazi za istim, u kontekstu ovog djela, ne govorimo samo o individualnom iskustvu likova, nego o kolektivnom iskustvu Bosne i Hercegovine, na kraju ovo je priča i o njoj. Bosna, kao da je jedan od likova u ovom djelu, zbog toga je ova priča vrlo specifična, ali i univerzalna u isto vrijeme.

Jedan od najvećih komplimenata za neko umjetničko djelo, jeste da inspirira nastanak drugog umjetničkog djela. Nas je inspirirao roman, a nadamo se da će predstava inspirirati gledatlje ili barem ohrabriti da slijede vlastitog zeca, ma koliko se strašnim činio pad u rupu sjećanja.

Nedžma Čizmo